Shebabu-l-mudzahedin - Mudžahidska omladina

Ehlen we sehlen!

21.04.2010.

SOKANTNO:RUSI UBIJALI PREZIVJELE IZ SRUSENOG POLJSKOG AVIONA U KOJEM JE BIO PREDSJEDNIK POLJSKE KACZYNSKI I VOJNI VRH

01.04.2010.

RUSKI GENOCID NAD CECENIMA I OSTALIM KAVKASKIM NARODIMA KROZ VIJEKOVE

- 23. februara 1944. Staljin je naredio deportaciju kompletne populacije Čečenije i Ingušetije u Centralnu Aziju. Više od polovice, od 500. 000 ljudi koji su bili prisilno deportovani, su umrli u toku transporta ili u masakrima počinjenim od strane sovjetske vojske. Oni koji su preživjeli transport, su ostavljeni da gladni, goli i bosi prežive surovu zimu Centralne Azije i Sibira.
U roku od samo nekoliko dana kompletni narodi su nestali sa zemlje svojih predaka. Preko noći, Čečenija i Ingušetija su bili ispražnjeni od svojeg domicilnog stanovništva, i bilo koji pomen Čečenije je bio uklonjen sa svih oficijelnih karti i enciklopedija. I konačno 2004. godine, šezdeset godina nakon tih događaja, Evropski parlament je izglasao rezoluciju kojom se katastrofa čečenskog naroda označava kao genocid.

U prohladno jutro 23.februara 1944.godine, svi odrasli (a među njima je bilo malo muškaraca jer je rat još trajao) okupili su se na mjesta masovnih sastanaka: škole, gradske ili seoske trgove. Taj dan je bio praznik Crvene armije, i narod , nesvjestan šta će se dogoditi, bio je u prazničnom raspoloženju. Ali blasfemija sovjetskih vlasti je bila tolika da su i državni praznik iskoristili kao izgovor za krvavi zločin.I tako je ova monstruozna operacije počela perfidno i  namjerno. Na cijelom području Čečenije i Ingušetije, dok je narod gledao u cijevi mitraljeza, objavljen je dekret o deportaciji muslimana Čečnije i Ingušetije.

A poslije čitanja dekreta, oko 100.000 ruskih vojnika, specijalno obučenih za ovu operaciju, počelo je provaljivati u kuće miroljubivih, nezaštićenih i nenaoružanih Čečena i Inguša. Žrtvama ove barbarske akcije dato je samo oko 10-15 minuta da se spreme!¨Nakon toga, svi oni koji nisu bili sposobni da brzo poslušaju naredbe, slabi starci, žene i djeca istjerani su silom na ulicu, a bolesni su bacani sa bolničkih kreveta. Svako suprostavljenje bilo je kažnjavano smrću! Svaki pokušaj bježanja-egzekucijom! Svako nerazumjevanje naredbi-smrt! A sve naredbe su davane na ruskom jeziku, tako da ih mnogi Čečeni nisu razumijeli!

Nije predočen nikakav dokaz koji bi optužbu o čečenskoj kolaboraciji sa nacistima potvrdio;
optužbu je Staljin koristio kao osnovu za razbijanje kompletnog naroda koji se kroz historiju
nikako nije htio povinovati volji Moskve. Fakt je da njemačke trupe nikada nisu stigle do teritorije Čečenije, pošto su bile zaustavljene malo prije nego su stigli do granice republike. Povrh toga, mnogi Čečeni koji su u to doba bili u Crvenoj Armiji su se istakli u brojnim velikim i važnim bitakama tokom čitavog Drugog svjetskog rata, i ti vojnici su proporcionalno dobili veći broj medalja nego što je to bio slučaj sa drugim narodima u Crvenoj Armiji. Ipak, na kraju čak ni ti vojnici nisu bili pošteđeni: i oni su uklonjeni iz svojih jedinica i bili poslati direktno u kampove za deportaciju u Centralnoj Aziji.

Nakon što su pokupili prisutne, nastavili su sa lovom na čečenske stanovnike koje nisu uspjeli pohvatati u prvom udaru. Ruski vojnici, dobro obučeni od strane države, lovili su Čečene sa jednostavnom naredbom-ubijati i poniziti civile. Nakon nekoliko prvih dana ovih barbarskih akcija mnoge planine i brda, gradovi i sela bila su prekrivena muslimanskim mrtvim tijelima. Ona su se nalazila svugdje: u  napuštenim kućama, u krevetima, duž puteva i stazica, u okolicama sela, na livadama, u šumama...Rusi su ubijali Čečene svugdje: dizali su ih u zrak sa minama, spaljivali, odrubljivali im glave, streljali ih, trovali...Većina prehrambenih potrepština i izvora hrane je polijevano kerozinom i paljeno, a podmetali su umjesto toga hranu koja je bila otrovana. Većina žrtava toga bila su djeca-ona nisu razumjela zašto ne smiju jesti hranu koja je izgledala lijepo i čisto. Samo u distriktu Galanchozh ubijeno je oko 7000 Čečena.

„Premještanje“ kako su to Rusi nazivali, nastavljeno je na taj način što su civile odvodili na željezničke stanice, a onda ih kao životinje, trpali u vagone za stoku. Pretrpani vagoni su bili puni žena, djece, muškaraca, starijih, mlađih i nije se vodilo nikakvog računa kako se postupa sa njima. Od noći 23.februara ovi pretrpani vlakovi, napunjeni ljudima osuđenih na neljudsku patnju, krenuli su istočno:prema Kazahstanu, Kirgistanu i zapadnom Sibiru.


Ovaj, snijegom prekriveni, „put smrti“, koji je trajao više od dvadeset dana, ostao je prekriven hiljadama muslimanskih mrtvih tijela. Za vrijeme ovoga puta, u samo nekoliko dana, više od 70.000 muslimana umrlo je od gladi, hladnoće i bolesti.( Nije bilo nikakve šanse da se tijela ukopavaju. Ruski bezbožnici izbacivali su ih vani zvjerima koje su pratile ove vlakove.)
Preživjeli su nakon dolaska na svoja nova prebivališta stavljeni izvan zakona. Nakon ovih deportacija većina zatvora i koncentracionih logora u SSSR-u su bila pretrpana sa Čečenima.
Sveukupno, više od 200.000 Čečena i 30.000 Inguša umrlo je u egzilu. Skoro svaki drugi Čečen ili Inguš je umro. Od 29.000 Čečena-Akina, koji su nekada živjeli u Dagestanu, oko 20.000 ih je poginulo.

Narod nije samo istrebljen fizički. Sva sjećanja o Čečeniji i Čečenima, koji su živjeli na svojoj zemlji stoljećima, su uništena.Drevni manuskripti, religijsko-filozofski traktati, drevni spisi Čečena i Inguša o svojoj historiji, literatura iz javnih i privatnih biblioteka pokupljena je i donešena u Grozni iz svih dijelova Čečenije.Za nekoliko dana svi ti vrijedni dokumenti su spaljeni u centru grada u pokušaju da se spali historijsko sjećanje na čečenski narod.

Drevni etnografski spomenici u planinama i mezarja su uništavana, a u spomenike i stara groblja je provaljivano, krale su se iz njih stvari, uništavani su, a ostaci su se upotrebljavali za gradnju cesta, mostova i zgrada.Specijalni eskadroni NKVD-a poslani su u planine da bi uništili nacionalne spomenike čečenske arhitekture.Mnogobrojna kulturna blaga čečenskog naroda, od prahistorije do tog doba, uništeni su od ruskih barbara

Postoji još jedna činjenica koja karakterizira rusku politiku prema Čečenima. Dokumenti, knjige, materijali koji su bili vezani za „narodne neprijatelje“-Čečene i Inguše- povučeni si iz biblioteka i spaljeni su. Cijele arhive su uništene. Cijelim područjem Čečenije i Ingušetije imena naselja, ulica, trgova su preimenovana u namjeri da su uništi svaki trag na Čečene. Civilizirana nacija koja poštuje samu sebe nikada neće postati tako zla.Npr, u svojoj historiji SAD (isto država nastala na genocidu i deportacijama) nije praktikovala takva preimenovanja!


29. februara Lavrenti Beria, šef NKVD sovjetske tajne policije, je napisao Staljinu: „Raportiram rezultate preseljavanja Čečena i Inguša. Preseljavanje je započelo 23. februara u većini distrikta, sa izuzetkom naseljenih mjesta visoko u planinama...
478479 osoba je izbačeno, utovareno na specijalne željezničke vagone, uključujući i
91250 Inguša. Sto osamdeset specijalnih vozova je utovareno, od kojih je 159 poslato na novoodređena mjesta.“


Kao rezultat arhivskih i drugih istraživanja na terenu, ispitivanja svjedoka i preživjelih učesnika ovih događaja, odvratni ruski ratni zločini iz 1944.godine postali su poznati. Činjenice pokazuju da su većina žena,djece, starih, bolesnih i nemoćnih osoba, drugim riječima, „onih koji nisu toliko pokretni“, ubijeno na licu mjesta.

Dziyaudin Malsagov, rođen 1913 godine, služio u NKDV-u od 1944-1957, svjedoči:
„Čak i u to vrijeme ja sam saznao da je naredba o ubijanju „nepokretnih“ potpisana od Kruglova (Sergei Nikiforovich Kruglov –zamjenik šefa  Državne sigurnosti SSSR-a). Za vrijeme istrage o ovim događajima, koja se održala 1956.godine, kada je dokazano da je on davao te naredbe, on je počinio samoubistvo.“

Otkrivene činjenice i podaci su samo mali dio  svjedočenja o ovome velikom ruskom zločinu koji se desio  prije više od 60 godina.Međutim, čak i ove činjenice, koje su dobro poznate u Čečniji i nepoznate na Zapadu, mogu nam pokazati zašto Čečeni ne mogu oprostiti i zašto neće nikada zaboraviti, štoviše, zašto nikada neće oprostiti ovo zločine (i zašto će se nastaviti boriti protiv onih čiji su preci počinili ovaj  i još mnoge druge zločine).

Evo  nekoliko svjedočenja  i dokaza iz dostupne i „preživjele“ dokumentacije:

1. Planinsko naselje  Yalkharoy

Ruski vojnici su ubili 86 Čečena  koje su vodili prema najbližoj željezničkoj stanici

2. Planinska naselja u okruzima Khakhilge i Ahkkha

U februaru 1944.godine u naselju između Zingale i Biytsya ruski vojnici pobili su slabe starce, žene, djecu i bolesne seljane koje su nasilno odvojili od članova njihove familije, koji su ih nosili na leđima ili u nosiljkama, dok su hranu ostavljali jer nisu mogli ništa više nositi . Ukupno je ubijeno 32 Čečena.

3. Distrikt Cheberloyevsky-jezero Kezenoi-Am

„Nepokretni“ dio zatočenika je pogušen ovdje (bacili si ih u jezero). Tačan broj žrtava nije poznat.

4.Distrikt Itum-Kalinsky

U ovom distriktu ruski vojnici su bacali granate i Moltovljeve koktele u kuće u kojima su se nalazili bolesni ljudi, da bi se na taj način oslobodili briga za njihov transport ili onako, samo iz „zabave“. Tačan broj žrtava nije poznat.

M.A. Amirov, stanovnik sela Alkhazurovo, svjedoči: „ U ljeto 1944. godine  prolazio sam sa svojim drugovima Zhabrailom, Kabi Mussom i ostalima planine Peshkhoy. Iznenada smo naišli na tragove zločina sovjetskih trupa: na dnu duboke rupe oni su otkrili tijela 12 ljudi sa tragovima rana od metaka i bajoneta. Među tim tijelima je bilo žena i jedno dijete koje nije imalo više od tri godine. Bajonet je probio ženu sa leđa, probivši i nju i dijete koje je držala u naručju.“

5.Planinska oblast Malkhista

U ovoj oblasti Rusi su natjerali Čečene u špilje gdje su ih onda ubijali. Tačan broj žrtava nije poznat.

6.Oblast Nozhai-Yurt

U ovoj oblasti ruski vojnici su zatvarali Čečene u staje, polijevali ih benzinom i spaljivali žive. Tačan broj žrtava nije poznat.

7.Planinsko naselje Peshkha

Ruski vojnici ubili su preko 80 ljudi, žena djece i staraca, u špilji kod Tsyen Avlakh Hyekha

8.Regionalna bolnica Urus-Martan,  23.februar 1944.godine

Na taj tragični dan mnogi pacijenti iz obližnjih naselja odvedeni su do svoje centralne bolnice u Urus-Martanu. Ukupno, 72 pacijenta du odvedeni do jedne rupe koja se nalazila desetak metara od bolnice i tu su živi zatrpani sa raznoraznim smećemo koje se tu nalazilo.

9.naselje Arstakh

Ruski vojnici izvršili egzekuciju nad grupom nemoćnih staraca. Tačan broj žrtava nije poznat.

10.Oblast Achkhoi-Martan, južno od naselja Valerik

Vissita Anzorov, koji je napustio svoje skrovište da bi potražio svoga desetogodišnjeg sina brutalno je ubijen tu.Ruski vojnicu su mu odrubili glavu i zarobili njegovog sina. Onda su odnijeli njegovu glavu kod džamije u Shalazhi-u, gdje su igrali fudbal koristeći glavu mjesto lopte.Očajni desetogodišnji sin je napao ruskog vojnika pokušao je oteti očevu glavu, ali su onda Rusi igrali fudbal koristeći sada dječaka mjesto lopte.

11.Oblast Galayn Chozh, blizu naselja Lamiye

Ovdje, nedaleko od jezera Galayan-Chozh, za vrijeme deportacije, oko 600 žena, djece i staraca je nemilosrdno ubijeno i bačeno u jezero.

12.Oblast Galayn Chozh, naselje Nashkha

Od marta do aprila kadeti 61 pješačke regimente ubili su više od 80 ljudi-bolesnika i invalida. Samo za zabavu, članovi iste regimente bacali su granate i bujali nepokretne i jadne bolesnike i stare ljude.


13. Oblast Galayn Chozh, naselje Khaibakh

27.februara, 1944.godine, ruski vojnici su spalili žive 700-750 ljudi, većinom djece, žena i staraca.Egzekutori su kasnije nagrađeni medaljama. Najstariji od ovih žrtava imao je 110 godina, a najmlađi su bili-upravo rođene bebe.

Dziyaudin Malsagov, nekadašnji član NKVD-a, koji je i sam učestvovao u zločinima, svjedoči:“ U Khaibakhu, narod je okupljen iz okolnih sela kod jedne velike, zajedničke štale koja je nazvana po L. Beriji. Oficir NKVD-a je naredio svima onima koji ne mogu hodati da uđu u zgradu, gdje se nalazi mnogo sijena pa se mogu ogrijati. Starci, žene, djeca, bolesnici i oni koji su se o njima brinuli okupili su se tu. Sve se to dešavalo pred mojim očima.Ostatak seljana je prebačen preko sela  Yalkhoroy do sela Galashki, a onda na obližnju željezničku stanicu. Između 10 i 11 sati ujutro, kada je onaj zdravi dio populacije poslan daleko, vrata štale su zatvorena. Čuo sam naredbu:“Pali!“ Cijela je zgrada tada buknula. Ispostavilo se da su neki drugi vojnici pripremili sijeno prije i polili ga sa benzinom. Kada se plamen izdigao duboko iznad zgrade, oni koji su se nalazili unutra pohrlili su prema kapiji, provalili je i počeli bježati...Međutim mitraljez ih je zaustavio. Izlaz je bio zakrčen mrtvim tijelima.“

Magomed Gayev, rođen 1931. godine, svjedoči:“ Samo starci, bolesni i slabi, te oni koji su se brinuli o njima su poslani u štalu. Gledao sam kako su zapalili štalu. Dim je prekrio nebo. Čak i sa velike daljine mogli smo shvatiti da se nešto užasno dešava u selu: stotine glasova su se slijevali u jedan i nakraju su se pretvorili u jedan užasan, neljudski vrisak. Vrisak žrtava koje gore.“

Salambek Zakriyev svjedoči:“ Na taj dan ja i Gamargayev Piyssar iz jedne pećine gledali smo prema Khaibakhu.Vidjeli smo dim koji se izdizao iznad sela.Blizu mosta kod  Khaibakha, četvorica vojnika su tjerala jednog muškarca. Kasnije su ga ubili i bacili u rijeku. Nakon deportacija, poslije dva-tri dana, otkrili smo u jedno mrtvo tijelo: trudnu ženu koja je bila ubijena. Mi smo je zakopali.“


Alimkhodzhayev Selim, star 106.godina, koji živi u Gekhi-Chu, svjedoči:“ Sin Ibi-Dovta, koji je imao 20 godina, ubijen je za vrijeme molitve. Moj brat, Alimkhodzhayev Salambek, imao je 35 godina i bio je učitelj. On je ubijen na cesti. Njegova žena je još uvijek živa, njeno ime je Besiila i živi u Roshni-Chu.Svo ovo vrijeme ona je čuvala jedan tanjir koji je bio vlasništvo njene sestre Pailakhe. Njena sestra je ubijena i spaljena zajedno sa svojom djecom u Khaibakhu.Njeno tijelo je identificirano baš pomoću toga tanjira koji je ostao netaknut. Gazoyev Ibi je ubijen pogotkom u glavu dok se kretao u konvoju.Vojnik ga je udario u glavu sa puškom i rekao mu:“Ubrzaj!“ Ibi je stao, okrenuo se prema njemu i pljunuo mu u lice. Izdvojili su ga iz konvoja i ubili ga.To se desilo u naselju Khanoin-Yukhkhe.Tu je i zakopan.

3-4 dana nakon deportacije, u aulu (selu) Mushe-Chu ruski vojnici su otkrili Zaripat u jednoj napuštenoj kući. Ubili su je.kasnije, izvukli su je iz kuće koristeći metalnu žicu koju su omotali oko njenog tijela i zapalili njeno tijelo.Metalna omča ostala je na njenom tijelu. Zakriyev Salambek i Said-Khassan Ampukayev zakopali su je zajedno sa omčom.Ona je bila sestra našega oca. Žena Salambeka Zakriyeva, Satsita, koja je imala 21 godinu, takođe je ubijena. Saikhanina beba, koja je bila u nosiljci na njenim leđima, oslobodila se i pokušavala da sisa iz grudi svoje mrtve majke.Na taj dan, žena Rukmana Elkagayeva, Malikat, koja je imal 20 godina je takođe ubijena.

Dok smo pokopavali ubijene i spaljene ljude u Khaibakhu,ostavili smo stražare blizu jezera Galanchozh da paze na vojnike.Mi smo obavljali dženazu za svaku osobu posebno, Zhandar Gayev je obavljao molitvu.Bez odmora, iako nam je dolazilo slabo zbog mirisa izgorjelih tijela, zakopavali smo ljude dva dana i dvije noći...“

Kada je glavna faza ovog pokolja nad Čečenima završena, lov na one, koji su bili sretni i koji su uspjeli se skloniti je počela.Ruska vojska je  koristila sve što je imala u svome arsenalu da istrijebi one koji su uspjeli da pobjegnu.Praksa da se truju oni koji su „slučajno preostali“ sa otrovanom hranom je bila vrlo široko primjenjivana. Otrovana hrana se koristila i u ubistvima Čečenena u egzilu.Iskreno govoreći,  nije jasno zašto su to radili.Je li to bilo zbog nekih eksperimenata ili da se smanji broj Čečena u egzilu-to još uvijek nije jasno.

Ovaj aspekt ruskih zločina je bio tema na konferenciji „Međunarodni zakoni i Čečenska republika“ (koja se održala u Krakovu 8-11 decembra 1995.godine). Jedan od učesnika, profesor Ivan Bilas, izaslanik ukrajinskog Parlamenta, citirao je podatke iz ruskih arhiva iz 1949.godina, iz kojih se jasno vidi da su deportirani Čečeni bili hranjeni sa otrovnim prehrambenim artiklima. U dokumentu su oni nazvani „hrana iznenađenja“. Prema podacima koje je iznio iz tih arhiva, bezbrojni recepti za trovanje hrane su bili propisani. Tako,npr. da bio otrovao 1kg brašna, bilo je preporučeno da se doda 1g bijelog arsenika, 10 grama na 1 kg soli.Još jedan otrov, arsenik-sodiumova sol je bila propisana za šećer i vodu. Hexogen je bio dobar za ulja.Ovdje se navodilo još đavoljih recepata i mjera, te sigurnosnih savjeta za one koji bi dostavljali tu „hranu iznenađenja“.

Na ovoj istoj konferenciji, još jedan učesnik Richard Bochan, izaslanik gradskog vijeća Krakowa, iznio je svjedočenja Poljaka koji su isto bili deportirani, svjedočili su o čudnim, masovnim umiranjima „očigledno zdravih i jakih Čečena.“ Nisu samo Poljaci bili ti koji su primjetili čudne  i iznenadne smrti Čečena, nego o tome postoje svjedočenja deportiranih koji su bili pripadnici drugih nacija. Činjenica da laboratorije smrti za Čečene su postojale do 1949.godine dovodi do zaključka da je trovanje Čečena sa kemikalijama bila praksa već duže vrijeme.


Dziyaudin Malsagov svjedoči o tome:“ Trupe su trovale hranu i ostavljale ih- krekere, šećer, začine itd, itd.Mnogi Čečeni su umrli zbog trovanja.“

Makhdan Tushayev, koji je rođen 1926.godine, svjedoči:“ Vojnici su nemilosrdno ubijali stanovnike planina, ostavljali su otrovane krekere i kolačiće, te drugu hranu. Pregladni Čečeni su ih jeli i umirali su. Mi smo susretali jedni druge i razmjenjivali vijesti.Većina naroda u planinama je tako saznala da hranu koju nađu ne smiju jesti.“

 Djabrail Gakayev, poznati historičar koji se bavi čečenskom političkom historijom, piše u svojoj knjizi „Eseji o čečenskoj političkoj historiji“ (Moskva, ChKTs printing house, str 37-50) da su u zadnjih 450 godina Čečeni  bili izloženi čak 16 puta, potpunoj ili djelomičnoj deportaciji od strane ruskih vladara.
Osim toga, sudeći prema naredbama Jelcina, koje su bile tajne i koje su nedavno „procurile“ u javnost, Gakayev vjeruje da je 1994. godine Moskva usvojila  novu formu deportacija tzv. „dobrovoljno prisiljavanje“. Kao što je poznato, u tome agresori nisu uspjeli u prvom ratu.

Gakajev ističe da su mnogobrojni ruski historičari namjerno pokušavali da umanje činjenice o broju ubijenih Čečena, da bi na taj način ublažili ruske zločine koji su počinjeni.

Anatomija ruske laži i težnje za falsifikovanjem i igranjem sa  historijskim činjenicama nije doživjela nikakve promjene ni u sadašnjosti. Navedimo samo jedan primjer.1998.godine, kada je nacističko raspoloženje bili izuzetno prisutno u Rusiji, u Moskvi je publicirana knjiga dvojice ruskih autora N.F. Bugaia i A.M. Gonova pod naslovom:“Kavkaz:Nacije u posebnim vlakovima“. U tim knjigama autori besramno nastoje da opravdaju barbarske deportacije 1944.godine. Osnovka misao knjige jeste:“ Vlada SSSR-a, praveći teške odluke, imala je pravo da uspostavi redu u zemlji!“

Jedini razlog zašto za genocid na Čečenima nikada nije saznala šira javnost jeste to što „Rusi nisu nikada bili neka pobijeđena strana.“ Rusko zlo, zlo njihovih zvjerskih državnih tradicija, nije nikada objavljeno, te i danas ometa napredak mira i progresa,  i još uvijek ima svoj razorni uticaj na svoje susjede i na razvoj okolnih naroda.

Kada se analizira ruska bezosjećajnost i  neizmjernu okrutnost, uvijek se postavljaju ista pitanja. Koji je razlog takvog barbarizma? Čitajući kronike pisane od strane Rusa u 19. stoljeću, materijale o deportacijama 1944.godine, današnja krvava svjedočenja iz Čečenije, mi uvijek nalazimo elemente neizmjerne okrutnosti i o svim mogućim pokušajima da se žrtva ponizi.Nije jasno zašto ljudi moraju biti mučeni, gušeni, spaljivani, sječeni u komade, zakopavani živi?Mogli su upotrijebiti mnogo „humaniji“ metod za svoj prljavi posao, ubijajući ih streljanjem naprimjer. Zašto se oni ponašaju ovako?Šta to Rusi trebaju? Možda trebaju zemlju?Koja je poenta njihove okrutnosti i takvih glasnih, prostačkih i neizmjernih laži! Zašto čine sve moguće da ih ljudi zamrze? To je besmisleno.To je i glupo gledajući sa praktične strane.Je li odgovor na ovo pitanje duboko zakopan u misteriji „ruskih duša“. Zašto je humanizam u Rusiji jedino briga disidenata?
Mahdan Tushayev, rođen 1926.godine, u svom svjedočenju 1992.godine je rekao:“ Moram reći da su Rusi me napravili okrutnim. U zatvoru sam bio u stanju da stalno čekam svoju egzekuciju. Očekivao sam stalno smrt tamo. Nisam imao ništa da izgubim. Nisam vjerovao da ću preživjeti, zbog toga što sam gledao kako su ubijali Čečene u zatvorima, kampovima, svugdje iz samo jednog razloga-zato što su bili Čečeni.“

Stanje Čečena je ostalo tako teško sve do Staljinove smrti 1953. Neposredno nakon toga Čečeni su poslali oficijalne predstavnike u Moskvu da traže dozvolu da se vrate u svoju domovinu; inače već i tada su se male grupice samovoljno počele vraćati svojim kućama. Na 20. partijskom kongresu 1956, sovjetski lider Nikita Hruščov je obznanio da su greške počinjene nad Čečenima i drugim narodima. Male grupice povratnika su tada postale rijeke. Uprkos svim naporima vlasti da spriječe Čečene da se vrate – oni su se vraćali noseći sa sobom čak i kosti onih koji su pomrlu u tuđini kako bi ih pohranili u grobove svojih predaka.
Ipak njihovi životi se nikada više nisu mogli povratiti tamo gdje su bili prije 1944. Zločini pretrpljeni u deportaciji su živjeli u sjećanima, siromaštvu, bolestima i ogorčenju izazvanom svim tim patnjama. Čečenski povratnici su povrh svega zatekli svoje domove naseljene Rusima i Dagestancima, kojima su te kuće bile date od vlasti kako bi naselili opustošenu zemlju. Čečeni su tako morali otkupiti svoje kuće nazad od tih doseljenika; malo ih je koji su bili u stanju to učiniti.

Deportacija nije bila samo lična katastrofa za svakog Čečena, to je bila i kolektivna tragedija za čitavu čečenski narod. Veliki broj planinskih Auls'a (planinskih sela) su postali nenaseljiveruševine, prisiljavajući većinu Čečena da po prvi put u svojoj historiji žive u nizijama Čečenije, i na taj način još dublje naruše svoj planinski način življenja. Pored toga, nestanak velikog broja starih koji su umrli od poslijedica deportacije, je takođe vrlo oštetilo i prekinulo vrlo bogatu tradiciju usmjenih kazivanja čečenske tradicije, običaja i historije koje sežu unazad mnogo vjekova.I danas čečenska bitka za slobodu nije završena. Desetinama godina poslije Čečeni se još uvijek bore protiv ruskih zločinaca, u neravnopravnoj borbi koja traje već stotinama godina. Međutim oni nisu narod koji se predaje.
Kao što je ruski pisac i disident Aleksandar Solženjicin opisao u svojoj knjizi „Arhipelag gulaga“ čečenska želja da prežive je izdržala i pobjedila. „Postojala je jedna nacija koja se nije povijala, nije usvajala nikakve mentalne mehanizma predavanja – i to ne samo individualni pobunjenici među njima, već svi do jednog čovjeka te nacije. To su bili Čečeni ... Ja bih rekao da od svih prisilnih naseljenika, samo su Čečeni bili sa nesalomljivim duhom. Oni su mučki i na prevaru bili odvedeni iz svojih kuća, i otada nisu vjerovali ničemu... Čečeni nikada nisu pokušavali da ikoga zadovolje, da se sprijatelje sa šefovima; njihov gard je uvjek bio neprijatan i čak otvoreno neprijateljski... I sada dolazi ono najčudnije: svi su ih se bojali. Niko ih nije mogao zaustaviti da žive kako su živjeli. Režim koji je vladao zemljom već trideset godina ih nije mogao prisiliti da poštuju režimski zakon.“
 
17.03.2010.

SMRT SHEHIDA

02.02.2010.

600 "SPECIJALACA" USLO U GORNJU MAOCU-COPOR KRMAKA JE USAO U CISTU MUSLIMANSKU AVLIJU


Ova "hrabra"akcija najveća je združena policijska akcija u postdejtonskoj BiH i u njoj učestvuju službenici (citaj murtedi,kafiri) :


Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH, 

pig.jpg image by canon_012



policijski službenici Granične policije,

PolicePig.gif Police Pig image by kristopherallen




Službe za poslove sa strancima, 

st_louis_police_brutality.jpg Pig image by alexanderaljure

Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), 

policepig.jpg police pig image by Ringsdirectly

Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Svinjske (RS)

sub2_piyoz_charac.gif Run Piyoz Run image by wacko_sponky

Na licu mjesta nalaze se glavni tužilac

http://i72.photobucket.com/albums/i161/UL1914/ACAB/ACAB.jpg

 

i dva tužioca Tužilaštva BiH

http://www.animationbuddy.com/Animation/Animals/Pigs/Pig_police.gif


http://www.counterfeitchic.com/Images/Lipstick_pig.jpg

 

a u akciji ucestvuje oko 600 policijskih sluzbenika (krmaka)

http://i.dailymail.co.uk/i/pix/2009/04/24/article-0-04A39B0C000005DC-748_638x422.jpg

i više desetina vozila

http://www.bitno.ba/sites/default/files/imagecache/bitno_top_image/vijesti/svinja_1.jpg

helikoptera,

http://api.ning.com/files/IyJ-yOIAP9394M2*zcjvohUvZFl2kejubiLi7pl0AXxs7P6rxu4OXZvvIqARbOgMV9d68XOG2-OeqKxjSpE6L84751su-UzI/flying20pig.jpg

i prateće opreme iz svih policijskih agencija u BiH.

24012008002vr5.jpg





HTJELI SU URADITI OVO:

http://terrystuff.files.wordpress.com/2008/08/pig_police_cartoon.jpg

 

                                            A DOBIT CE INSAALLAH OVO:

http://img403.imageshack.us/img403/8908/animated20pig4ti6so6.gif

UKOLIKO NE OSTAVE NA MIRU ALLAHOVE ROBOVE.ZAVRSIT CE OVAKO ...KAD TAD.

 

 



23.01.2010.

PISMO SESTRI MUSLIMANKI

pismo muslimankiMoja pravedna i poštena sestro,

Već duže vrijeme želim da ti se obratim, da ti pišem o velikim događajima i teškom stanju u kojem se islamski ummet nalazi, ali su me okolnosti sprječavale, tako da sada uz Allahovu pomoć koristim ovu priliku za moje obraćanje tebi, draga moja sestro.

Prvo bih se obratila našim porodicama i našim najmilijima u našoj dragoj zemlji i poručila im da smo uz milost Svevišnjeg dobro i pod okriljem Njegove zaštite. U našim ste srcima i mislima uprkos velikoj udaljenosti. Ovaj svijet je takav - pun sastanaka i rastanaka – a mi tražimo utjehu u činjenici što smo na istini


Sva zahvala pripada Allahu, subhanehu we te'ala, i neka je salavat i selam na Njegovog najboljeg poslanika, našeg učitelja Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, na njegovu porodicu, na njegove ashabe i na sve one koji slijede njegov sunnet sve do Sudnjeg dana.

Moja pravedna i poštena sestro,

Već duže vrijeme želim da ti se obratim, da ti pišem o velikim događajima i teškom stanju u kojem se islamski ummet nalazi, ali su me okolnosti sprječavale, tako da sada uz Allahovu pomoć koristim ovu priliku za moje obraćanje tebi, draga moja sestro.

Prvo bih se obratila našim porodicama i našim najmilijima u našoj dragoj zemlji1 i poručila im da smo uz milost Svevišnjeg dobro i pod okriljem Njegove zaštite. U našim ste srcima i mislima uprkos velikoj udaljenosti. Ovaj svijet je takav - pun sastanaka i rastanaka – a mi tražimo utjehu u činjenici što smo na istini, a istini smo pozvani, kao što nam je naš Svemogući Gospodar rekao:

“I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. ” (Alu ‘Imran, 3: 139)

Ako Allah htjedne, možda se i sretnemo uskoro, jer su Allahova pomoć i pobjeda blizu.

Poslije ovih riječi upućenih našoj rodbini i najmilijima, ove riječi koje slijede upućujem našim pokornim sestrama našeg dragocjenog islamskog ummeta, razasutim u zemljama džihada  po cijelom svijetu, našim dragim majkama, koje su izgubile svoje sinove na Allahovom putu, da bi uzdigli ponos naše vjere islama.Koliko su samo muževa, sinova i braće one izgubile! I koliko im je samo naneseno boli na Allahovom putu! Sve nas je zadesilo isto stanje: nalazimo se u džihadu, saburamo na istoj boli jer smo udaljeni od naših porodica i najmilijih, gubimo i žrtvujemo sve što imamo na Allahovom putu.

Moja draga sestro, tako mi Allaha pored Kojeg drugog Boga nema, sve ovo nas neće spriječiti da pomognemo našu vjeru. I pored svega ovoga, osjećamo zadovoljstvo, jer nas je Uzvišeni Allah nad svim robovima izabrao i počastio džihadom na Njegovom putu, pomaganjem Njegove vjere i uzdizanjem Njegove riječi. Uprkos svim iskušenjima, ne oskudijevamo ni u čemu i pod okriljem smo Allahove milosti. Zato moja draga i voljena sestro, USTRAJ na ovom putu! Znaj da nema te supersile koja će nas zaustaviti, jer je Allah uz nas, i On je naš jedini skrbnik i naš jedini pomagač. Ne bojimo se nikoga osim Allaha Svevišnjeg i ustrajat ćemo na bilo čemu što nas zadesi, nadajući se Allahovom obećanju, kako On kaže (u prijevodu značenja):

„Zar mislite ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni prije vas, koji su bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani, da bi i poslanik i oni koji su s njim vjerovali uzviknuli: Kad će već jednom Allahova pomoć?! Eto, Allahova pomoć je zaista blizu.“2

Dakle, inšAllah, naša pobjeda je blizu jer nas se naš Gospodar neće odreći. Pobjeda ili šehadet – ne zna se koje je slađe!3 A mi se nećemo previše opustiti služeći našu vjeru, jer je to najdragocjenija stvar koju posjedujemo.

Molim Allaha da nama i našim sestrama u različitim dijelovima svijeta, a posebno onim koje se nalaze u zemljama džihada kao što su Palestina, Irak, Čečenija, Afganistan i Somalija, podari strpljenje i ustrajnost sve do smrti jer postoji samo pobjeda ili šehadet.

„A Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna!“4

Želim da podsjetim sebe i moje drage sestre muslimanke na žene ashaba5 – mudžahidkinje, muhadžirke6 i vjernice koje su nam najbolji uzor i na koje treba da se ugledamo i zbog kojih osjećamo utjehu.

Koliko pouka i mudrosti možemo naučiti iz njihovih životnih priča? One nisu nikada posustajale u borbi na Allahovom putu, zato slijedimo i mi njihove stope. Najbolja među njima je Hatidža, radijAllahu ahna, koja je pomagala Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, u njegovom pozivanju u islam. Imala je običaj da podstiče Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem: “Zaista, tako mi Allaha, tvoj Gospodar te nije napustio! Održavaš rodbinske veze, uslužuješ svoje goste velikodušno, pomažeš siromašne i rješavaš sporove među zavađenim“

Slično je postupala i Safija, radijAllahu ahna, koja je bila jedna od najhrabrijih žena. Dok je sa drugim ženama boravila u utvrđenju, kolcem je ubila jevreja, koji je špijunirao oko utvrđenja dok su se muslimani borili protiv neprijatelja. Nije se bojala niti posrtala, bila je hrabra, hrabrija od mnogih muškaraca današnjice.

Da spomenem isto Umm Ammaru, radijAllahu anha, i njenu hrabrost. Ona je na Uhudu zadobila dvanaest rana boreći se na strani Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, a na Jemami je izgubila ruku i zadobila 11 drugih rana.

Dakle, to su te hrabre muslimanke na koje se mi ugledamo i čijim stopama idemo, podržavajući naše muževe na putu istine. Nikoga se ne bojimo osim Svemogućeg Allaha.

Sljedeće riječi posvećujem mojim dragim sestrama koje su u zatvorima tirana:

Poručujem im: U našim ste srcima i tako mi Allaha, uz Njegovu dozvolu, nećemo posustati dok vas ne oslobodimo, jer vi ste naš ponos, a mi smo vaše sestre. Allah zna najbolje, da Njemu dovimo da vas zaštiti od svakog zla i ubrza vaše oslobađanje.

Moje obraćanje svim ostalim muslimankama svijeta:

Prvo, pozivam vas da budete pokorne i poslušne Allahovim naredbama jer tu je istinska sreća i na ovom, a i na budućem svijetu. Pogotovo budite pokorne po pitanju pokrivanja, tj. hidžaba7, jer to je odlika Allahove pokorne robinje. Ako ne ispuniš ovu obavezu, onda ideš šejtanovim stopama, a znaš i sama, draga moja sestro, da je kampanja protiv hidžaba jedna od najljućih borbi između islama i kufra8. Kafiri žude da žena muslimanka ostavi svoju vjeru, a korak ka tome je njeno otkrivanje tijela, a kada muslimanka ostavi propisano pokrivanje, ostavlja i svoju vjeru.

Pazi se ovoga, moja draga sestro, jer Zapad te želi samo kao sredstvo za naslađivanje, i da preko tebe poništi islamske propise, a pokrivanje žene je prvi islamski propis za muslimanku, kako bi sačuvala svoju čednost i ponos.

Zapad ne želi da se čvrsto pridržavate hidžaba, jer pridržavanje muslimanke hidžabu ukazuje na niskoću i jeftinoću zapadnih manira i zapadne “kulture”.

Kafirski Zapad trguje ženama i smatra ih jeftinom robom široke potrošnje, jer one za njih nisu vrijedne poštivanja. One su za njih izvor trgovine bestidnošću. Tražimo utočište kod Allaha od svega ovoga.

biser-islama-muslimankaPokrivena muslimanka je poštovana kako u svojoj kući, tako i van nje i ona je kao skriveni dragulj i skupocjeni biser. Kaže Allah, subhanehu we te'ala (u prijevodu značenja):

„O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti. A Allah prašta i samilostan je.“9

Ovako se obraća Allah, subhanehu we te'ala, svome Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, i upućuje ga na ovaj veoma važan propis. Zato sestro moja draga, ne budi nemarna prema šerijatskom hidžabu da ne bi time izgubila i ovaj i onaj svijet.

Drugo, savjetujem mojim dragim sestrama muslimankama da svoje sinove odgajaju u pokornosti Allahu, subhanehu we te'ala, i ljubavi prema džihadu na Allahovom putu. Podstičite vašu braću, muževe i sinove da ustanu u odbranu Allahove zemlje, muslimana i njihovih imetaka i da povrate sve što su neprijatelji okupirali i da se oslobode od onih koji se dogovaraju sa neprijateljem i prodaju muslimansku zemlju.

Podstičem vas, također, da vašim dovama i imecima pomažete mudžahide, kao i njihove porodice, žene i djecu i porodice zarobljenih i ranjenih mudžahida, jer su oni najpotrebniji te pomoći.

Podsjećam moje sestre na hadis Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, koji kaže:

„Post je najbolji štit, a sadaka briše grijehe kao što voda gasi vatru!“10

U drugom hadisu kaže Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem:

„O skupino žena, čuvajte vaše jezike, jer sam većinu vas vidio kao stanovnike Džehennema!“11

Podsjećam svaku ženu na njenu ulogu, da je ona mužev emanet i da sa njim treba rame uz rame da stane u odbranu naše vjere i naše zemlje. Ako ne može lično da uzme udio u džihadu, onda neka to učini svojim imetkom. Ako ni ovo nije u mogućnosti, onda neka poziva svoje sestre u mesdžidima, medresama, i drugim mjestima i podstiče na džihad na Allahovom putu. Ako ni to nije u mogućnosti, onda neka to čini putem interneta. Neka piše i prenosi govor mudžahida, kako bi Allahovom dozvolom njen poziv dopro do ušiju i srca, koja Allahovom voljom neće ostati nemarna. Nadam se, moja sestro, da nećeš posustati u pomaganju naše vjere na tebi najdostupniji način.


Da još napomenem da mnogo pitanja dobijamo u vezi uloge žene u ovome trenutnom džihadu. Moram da kažem, a od Allaha je uputa, da je džihad danas fard ajn12 za svakog muslimana i muslimanku, s time da sama borba za ženu koja nema mahrema nije jednostavna. Mi na različite druge načine možemo pomagati mudžahide, kao što je materijalna pomoć ili učestovanje u šehidskim akcijama. Koliko je samo sestara izvršilo šehidske akcije u Iraku, Palestini i Čečeniji, nanosivši neprijateljima ogromne gubitke? Molim Allaha da ih sebi primi kao šehide, a nas da uputi njihovim stopama.

Naša glavna obaveza je da pomažemo porodice mudžahida, da odgajamo i štitimo njihovu djecu. Naše muhadžirke veoma hrabro, strpljivo i sa ustrajnošću, pored svih iskušenja kroz koja prolaze, igraju svoju ulogu u džihadu, žrtvujući blagodati ovog svijeta za nagradu na onom svijetu. One gube svoje muževe, braću, očeve, djecu, ali se uzdaju u Allahovu nagradu, a Allahu pripada sva zahvala.

Na kraju moga obraćanja podsjećam moje sestre da je Allah, subhanehu we te'ala, taj, Koji određuje naš život i naš kraj. Džihad ne ubrzava nečiju smrt, niti umanjuje nečiju nafaku (opskrbu). Današnji džihad je pojedinačna obaveza svakog muslimana i svake muslimanke, jer su strani nevjernički neprijatelji okupirali zemlje muslimana, a i tri sveta mjesta su pod njihovom kontrolom i okupacijom.13 Takođe su otpadnički marionetski vladari preuzeli kontrolu nad muslimanima.  Islamski učenjaci su koncenzusa o obavezi uklanjanja otpadnika od vjere.  I kao što je šehid islama, šejh Abdullah Azzam, rahimehullah, rekao: Džihad je postao pojedinačna obaveza ummeta od pada Endelusa.”

Dok vođe mudžahida pozivaju ummet u džihad, ni mi se, moje drage sestre, ne bi trebale uzdržavati od ove vjerske obaveze i pozivanja i podsticanja drugih.

Prenosim vam radosne vijesti da pokret džihada pobjeđuje i da se širi, iako zapadni mediji, bez obzira na gubitke krstaša i židova u zemljama džihada, prenose samo dio istine. Gubici krstaša i židova su na mnogim poprištima borbe mnogo veći nego što oni priznaju. Za sve vijesti sa polja džihada obraćajte se mudžahidskim medijima, jer tu ćete naći tačne i precizne podatke, koji pobijaju laži zapadnjačkih medija. A mi smo vam živi primjer osmogodišnjeg otpora protiv krstaških napada i njihove nemoći. Allahovom dozvolom, vodimo džihad od Čečenije pa sve do islamskog Alžira.

A i mi smo tu kao živi primjer nesposobnosti krstaša jer, i poslije 8 godina od kako su počeli krstaški ratovi,  mi i dalje, uz Allahovu milost, vodimo džihad od Čečenije do islamskog Alžira. Budite sigurni u Allahovu pobjedu, kako nas On u Svojoj knjizi obavještava (u prijevodu značenja):

„Vjernici se bore na Allahovom putu, a nevjernici na šejtanovom. Zato se borite protiv šejtanovih štićenika, jer je šejtanovo lukavstvo zaista slabo.“14

Ostavljam vas u Allahovoj milosti i Njegovoj zaštiti!

Neka je hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova i neka je salavat i selam na Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, njegovu porodicu i njegove ashabe.

We selamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu!

 

Vaša sestra u islamu,

Umejma Hasan Ahmed Muhammed Hasan

Izvor: http://revolution.ansar1.net/

Sa engleskog prevela: Emetullah Umm Nura


1. Autorica ovog pisma je iz Egipta i trenutno je učesnica džihada u Afganistanu

21.01.2010.

Ekskluzivno: Kompletan i zvanični izvještaj afganistanskih mudžahida o jučerašnjim operacijama u Kabulu

bilans-napada-na-kabulKABUL, 19. januara - Šehidski odred mudžahida Islamskog Emirata Afganistana je u 9:45 ujutro (18. januara) izveo seriju oružanih napada, šehidskih operacija i gerilskih napada na predsjedničku palaču i okolne ključne vladine zgrade, uključujući ministarstvo rudarstva i energije, ministarstva pravde, finansija i pravosuđa, Afganistansku banku i Sarena hotel u jako osiguranom gradu Kabulu, u centru zemlje.

Bitka je započela izvođenjem šehidske operacije od strane mudžahida Humajuna preko puta Paštunistan trga, ubijanjem i ranjavanjem desetine sigurnosnih čuvara ispred predsjedničke palače. Nakon ove šehidske akcije, 5 mudžahida na čelu sa Mula Muhammedom je napalo na ministarstvo komunikacija koje je u blizini Sarena hotela, gdje su mudžahidi ostvarili kontrolu nad ministarstvom nakon što su ubili stražare. Odatle je ova petorka započela ciljati mete (pucati) na ministarstvo rudarstva, pravde i finansija i druge odjele i zgrade uključujući Afganistansku banku i Sarena hotel.

U međuvremenu, grupa od 4 mudžahida na čelu sa Mula Musaom, pozicionirali su se blizu kina Arjana, odakle su počeli da pucaju na spomenuta ministarstva i zgrade.

Poslije prve dvije grupe, treća grupa na čelu sa Mula Sejfullahom se pozicionirala i počela da gađa određena ministarstva i zgrade.

30 minuta kasnije, hrabri mudžahid, Haidži Mesud je izveo napad autobombom, zabivši ambulantna kola napunjena eksplozivom u vojnu bazu kod kružnog toka Malik Azhar, odakle su snage pristizale u ratno područje, ubivši pritom određeni broj visoko rangiranih oficira i osoblja.

Drugi napad je izveden na ulici kod kina Pamir, na konvoj vojnih vozila koji su se uputili ka bojnom polju.

Na kraju, više od 30 vojnika afganistanske marionetske armije i nacionalne policije je ubijeno u području okolo predsjedničke palate i 22 vojnika su ubijena i ranjena u napadu autobombom kod kružnog toka Malik Azhar. Nekolicina vladinih vozila parkiranih u blizini su uništena tokom operacije.

Vrijedno je spomenuti da je određeni broj tržnih centara oštećen, dok je Karim Aman tržni centar počeo da gori u slijepoj pucnjavi neprijateljskih vojnika, koji su bili prestrašeni i u šoku tokom operacija (i nije tačno da su mudžahidi napali tržnice, kao što su mass-mediji izvijestili, op.prev.).

Od 20 hrabrih mudžahida, 7 hrabrih, herojskih ličnosti, uključujući Hafiza Humajuna, Mula Muhammeda, Mula Musaa, Hafiza Alija, Sejfullaha i Nijata su dali svoje živote za Allaha Svemoćnog i postigli šehadet (inšaAllah) u operaciji.

Ostalih 13 mudžahida, Allahovom moći i milosti su se vratili neozlijeđeni i čekaju da budu određeni za drugu misiju.

Međutim, prema nekim izjavama, strateškim i drugim, jučerašnje operacije su ocijenjene kao izuzetno efikasne, strateški dobro smišljene, pravovremene i izuzetno važne.

Ministarstvo odbrane je također potvrdilo smrt svojih 27 vojnika.

Ne treba prešutjeti da je neprijatelj uvijek prikrivao iznose stvarnih gubitaka i umanjivao broj ubijenih. Oni su potvrđivali mnogo manje gubitaka u ljudstvu ili su odbijal da priznaju ikakve gubitke.

Ostale vijesti iz Afganistana za 19. januar:

- ubijeno 8 okupatorskih vojnika i 6 cisterni zapaljeno u Kabulu

- zapaljeno 6 kamiona za logistiku i 2 pune cisterne i ubijeno 7 vojnika afganistanske marionetske armije

- najmanje 10 vojnika ubijeno u eksploziji bombe blizu grada Hosta

- napadnuta američka baza u Kunaru

- njemački tenk uništen eksplozivnom napravom i ubijena grupa vojnika u Kunduzu

- ubijeno više od 4 policajca i još 4 ranjena kad je njihovo vozilo naišlo na postavljenu minu u Helmandu

 

 Izvor: alemarah.info – zvanični sajt Islamskog Emirata Afganistana & www.putvjernika.com

19.01.2010.

AKCIJE TALIBANA TRESU KABUL

napad-na-kabul-jan-2010KABUL, 18. januara - U ponedjeljak ujutro, 20 hrabrih mudžahida je napalo više vladinih objekata u centru Kabula. Mudžahidi su ušli u grad i pokrenuli simultane napade na predsjedničku palatu, zgradu ministarstva ruda, hotel Serenu, Afganistansku banku i zgradu ministarstva unutrašnjih poslova.

Prvo je napadnuta predsjednička palata (u trenutku kada su novi ministri polagali zakletvu, op.prev.).

U napadu su ubijeni pripadnici snaga sigurnosti koji su bili ispred zgrade.

U međuvremenu, više vladinih službenika je ubijeno i ranjeno u drugim odvojenim napadima.

Prema izjavama očevidaca, Kabul je u haosu, ljudi su u strahu, dok je u plamenu više zgrada, uključujući hotel Serenu, gdje je ubijen veliki broj stranaca, dok su neki još uvijek unutra.

Danas poslije podne, zvanični glasnogovornik Islamskog Emirata Afganistana, Zabihullah Mudžahid, izjavio je za sajt www.alemarah.info: "Borbe se još uvijek vode i neke od ključnih vladinih zgrada su u rukama mudžahida, odakle mudžahidi pucaju na vojnike i službenike vlade. Mudžahidi su do sada ubili trideset i jednog afganistanskog marionetskog vojnika, pripadnika nacionalne sigurnosti, ministarstva unutrašnjih poslova i drugih snaga, dok su tri mudžahida postigla šehadet (poginula) nakon što su pružili žestok otpor neprijatelju.“

Prema izjavama očevidaca iz Kabula, sporadična pucnjava se još uvijek čuje iz centra Kabula, dok dim izbija iz nekih vladinih zgrada. Nekoliko desetina NATO vonika je okružilo ratnu zonu, dok helikopteri kruže iznad centra Kabula.

Uprkos ovome, snage sigurnosti još uvijek nisu u stanju da povrate kontrolu nad ovim zgradama.

Jedan od očevidaca, Raz Muhammed, rekao je za alemarah veb sajt da se situacija u Kabulu pogoršava. NATO vojnici i sigurnosne snage bezglavo i haotično jure gradom, dok mudžahidi sa svojih pozicija pucaju na neprijatelja.

Očevidac je rekao da je prije nekoliko trenutaka odjeknula eksplozija, vjerovatno šehidski bombaški napad nekog od hrabrih mudžahida napadača. 

Izvor: alemarah.info – zvanični sajt Islamskog Emirata Afganistana


Nekoliko fotografija sa lica mjesta:













10.01.2010.

POSLJEDNJI RAZGOVOR MUDZAHIDA SA FAMILIJOM

10.01.2010.

SEHID INSAALLAH DR. HUMAM AL-BALAWI -JEDAN OD HEROJA UMMETA



Sehid insaAllah , jordanski doktor Humam KHalil abu Mulal al Balawi  u video poruci,

sjedecipored vodje pakistanskih talibana , objasnjava  kako mu je  Cia  nudila milione

dolarada spijunira za njih. Ali je doktor Humam  otisao kod mudzahida i sve im

 ispricao.Isto tako pozvao je muslimane na osvetu mrtvih kao i na oslobadjanje

 zarobljenih.Napravili su plan koji je americku spijunsku sluzbu kostao puno zivota.

 Stampa prenosi da je Cia priznala gubitak  7 agenata ali prema drugim izvjestajima

 poginulo je preko 20 .Sami su priznali da je ovo njihov najveci  gubitak u

posljednjih  25 godina. Elem,doktor Humam je rekao agentima da ima

informacija gdje je sejh Ejmen el Zawahiri. Cia agentisu sazvali sastanak

 a u znak povjerenjanisu pretresli doktora Humama.  Odrzao im je istorijski ders,

 kako su Muslimani hrabar narod i kako njihova vjera  i cast  nisu na prodaju.

Ovaj eksplozivan ders ce nevjernici dugo pamtiti  sa suzama u ocima.Naravno

ko je ostao ziv. A njihov osramoceni glavni sef Obama vec sprovodi kadrovsku

smjenu mnogih sefova u Cia-e.

 

09.01.2010.

IZVJEŠTAJ IZ AFGANISTANA ZA 9. JANUAR 2010.

talibani-zimaSedam američkih vojnika ubijeno i ranjeno u distriktu Bakva

FARAH, 9. januar – Mudžahidi Islamskog Emirata su u subotu izveli iznenadni napad na patrolu američkih okupatora u distriktu Bakva. Prema izvještajima, američka patrola je napadnuta dok se kretala putem ka bazi u oblasti Sagi, u distriktu Bakva.

U napadu su ubijena 3 i teško ranjena 4 američka vojnika.

Jedan mudžahid je zadobio lakše povrede u toku napada.

Ostale vijesti za 9. januar:

-         u napadu u Šigalu ubijena 2 američka vojnika

-         okupatorski tenk dignut u zrak u Helmandu

-         2 okupatorska vojnika i prevodilac ubijeni u Uruzganu

-         britanski okupatori pretrpjeli velike gubitke u Helmandu (10 ubijenih i ranjenih okupatora)

-         dignuto u zrak policijsko vozilo u Farahu, među ubijenima i policijski šef

 

Izvor: alemarah.info – zvanični sajt Islamskog Emirata Afganistana & www.putvjernika.com


Noviji postovi | Stariji postovi

Shebabu-l-mudzahedin - Mudžahidska omladina
<< 04/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


MOJI LINKOVI

Muhabeti



Ajeti i hadisi
HADIS
"O Allahov Poslaniče, reci mi o Islamu ono što ne mogu pitati nikog osim tebe." Reče Poslanik: "Reci vjerujem Allahu, zatim budi na pravom putu."
MUSLIM

AJET

"Allah je jedan. Nema drugog boga osim Njega. On će vas sakupiti na Sudnjem danu, u koji sumnje nema." (En-Nisa, 87)

AJET

Pozivaj na put svoga Gospodara mudrosću, i lijepim i dobrim savjetom." (en-Nahl, 125)

AJET

"O, vjernici, budite strpljivi, budite izdrzljivi, budite spremni i budni za borbu.."(Ali-'Imran, 200)

AJET

"Oni koji govore: - Nas Gospodar je Allah!- i istraju na pravom putu, neka se nicega ne boje i ni za cim nek ne tuguju! Oni ce stanovnici Dženneta biti, u njemu ce vjecno boraviti, i to ce im biti nagrada za ono sto su uradili." (El-Ahkaaf, 13-14)

AJET

"A vi se potrudite da druge, cineci dobra djela, pretecete!" (El-Bekare,148)

AJET

"I spominji ime Gospodara svoga i njemu se potpuno posveti." (El- Muzzemmil, 20)

AJET

"Onaj koji cini dobro- sebi ga cini." (El-Džasije ,15)

HADIS

"Musliman je onaj od cijeg jezika i ruku su sigurni drugi muslimani, a muhadžir je onaj koji napusti ono sto je Allah dž.š. zabranio." (Muttefekum alejhi)

HADIS

"Čuvajte se zavisti, jer zavist unistava dobra djela, kao sto vatra unistava drva." (Ebu Davud)

HADIS

"Nece uci u Dženet onaj ko prenosi tudje rijeci (da bi izazvao razdor medju ljudima o.pv.) ." (Muttefekum alejhi)

HADIS

"Ljudi ce biti u dobru, sve dok budu zuriliu sa iftarom." (Muttefekum alejhi)

HADIS

"Nema tezeg namaza munaficima os sabaha i jacije, a kad bi znali sta je u njima, dolazili bi da obave ta dva namaza, pa makar pužući." (Muttefekum alejhi)

Musafiri iz:
MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
163026

Powered by Blogger.ba